Danas vam iz Mwakapandule donosim jednu vijest koju sam s velikom radošću čekao – naša osnovna škola je počela živjeti! Prva generacija učenika prvoga razreda Centra Otac Vjeko sjela je u svoje klupe i krenula na nastavu.

Možda će nekome zvučati kao običan početak školske godine. Za nas ovdje to je puno više od toga. To je trenutak kojem smo se nadali, za koji smo radili i molili i kojem smo se svi zajedno radovali.

Istina, željeli smo da naša škola bude potpuno završena i opremljena prije početka školske godine. Ali gradnja u Mwakapanduli ima svoj usporeni ritam. Materijal dolazi izdaleka, cestama koje nisu uvijek jednostavne, a majstore moramo dovoditi iz gradova i osigurati im smještaj dok rade kod nas. Zato radovi nisu završili onako brzo kako smo željeli.

Ali nismo htjeli da zbog toga ijedno dijete čeka još jednu godinu. U samostanu smo zato jednu prostoriju pretvorili u učionicu. Unijeli smo klupe, pripremili sve što je potrebno i našim prvašićima rekli: „Škola počinje!”

I počela je.

Dok njihova prava škola raste samo nekoliko metara dalje, naši mali učenici već uče prva slova, pišu, računaju, postavljaju pitanja i polako otkrivaju jedan novi svijet koji se otvara pred njima. A kada radovi budu završeni i učionice opremljene, neće biti potrebno ništa drugo nego preseliti se nekoliko koraka dalje – iz naše privremene učionice u njihovu novu školu.

I mogu vam reći: nema ljepšeg osjećaja nego vidjeti djecu kako kreću u školu koju smo zajedno sanjali.

Prvih šest učionica naše buduće osnovne škole polako dobiva svoje obrise. Zidovi rastu, radnici rade, materijal stiže. Ponekad nam se čini da jedan kamion građevinskog materijala do Mwakapandule putuje kao da ide na drugi kraj svijeta. Ali naučio sam da u Africi treba imati strpljenja.

Važno je da se radi. Važno je da se ide naprijed. I najvažnije – da ne odustanemo. A mi nećemo odustati. Ovaj prvi razred tek je početak. Želimo da jednoga dana ova škola bude puna djece, njihova smijeha, pitanja i onog posebnog žamora koji se može čuti samo tamo gdje djeca uče i rastu.

Želimo da djeca iz Mwakapandule dobiju priliku koju mnoga od njih prije nisu imala – da mogu redovito pohađati školu, učiti, razvijati svoje sposobnosti i jednog dana sami odlučivati o svojoj budućnosti.

Kada pogledam što se u Mwakapanduli dogodilo u samo nekoliko godina, ponekad mi je teško povjerovati koliko je toga izraslo iz praznog zemljišta. Danas imamo vrtić, školu krojenja i šivanja, školu opismenjavanja, tri bunara, mlinove, struju, crkvu i sada – osnovnu školu.

A iza svega toga stoje ljudi. Vi! Ljudi čiju dobrotu ovdje vidimo svakoga dana.

Zato vam od srca hvala.

Hvala svima koji pomažete izgradnju naše škole. Hvala svima koji svojim donacijama pomažete rad Centra Otac Vjeko. Hvala onima koji nas pratite, molite za nas, govorite drugima o nama i na bilo koji način sudjelujete u ovom našem zajedničkom djelu.

Jer danas ne slavimo samo početak nastave.

Danas slavimo prvi korak jedne generacije. Djecu koja su sjela u svoje prve školske klupe. Jednu učionicu koja je privremeno nastala u samostanu. Jednu školu čiji zidovi još rastu. I jedan veliki san koji je počeo postajati stvarnost.

Zato vas molim da i dalje budete naši prijatelji, donatori i ambasadori. Naša škola još nije završena i pred nama je još mnogo posla. Trebat će nam učionice, oprema, knjige, školski pribor, učitelji i mnogo toga drugoga. Naša djeca rastu, a s njima rastu i naše potrebe.

Ako možete, pomozite nam donacijom. Ako trenutno ne možete, pomozite nam tako da ispričate nekome za Mwakapandulu i za ovu djecu. Podijelite ovu priču. Ponekad jedna izgovorena rečenica, jedan telefonski poziv ili jedna podijeljena objava dođu do čovjeka koji će odlučiti pomoći.

Nikada ne znamo gdje će završiti dobro koje pokrenemo. Ja samo znam da je svaki put kada netko odluči pomoći – ovdje ostao trag. I danas taj trag možemo vidjeti u očima naših prvašića.

Vjerujem da nas je Bog doveo ovdje s razlogom. I vjerujem da će nam dati snage da ovaj posao nastavimo i završimo.

Naša škola još nije gotova. Ali njezina priča već je počela.

A danas je, zahvaljujući Bogu i svim ljudima velikog srca koji su stali uz nas, ispisana njezina prva stranica.

Prvi razred je krenuo.

Hvala vam što ste dio ove priče.