Željko Garmaz je 27 godina radio u novinarstvu, pišući za vodeće hrvatske medije (24 sata, Vjesnik, Globus, Nedjeljna Dalmacija, Slobodna Dalmacija), sve dok nije shvatio da ideali novinarstva, koji su ga bili naveli na studij žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, više ne postoje. Ili, barem, ne egzistiraju u većini medija. Tražio je izlaz, pokrenuo je vlastitu internetsku stranicu posvećenu vinima, Vinske priče, a zanimanje publike dodatno ga je motiviralo da se još snažnije posveti vinskoj industriji. Napustivši novinarstvo, Željko je počeo još više pisati, i to u formi koju je najviše volio – reportažno. U desetak godina u vlastitoj ediciji objavio je osam knjiga iz svijeta vina, knjigu o kulenu, kao i Zbogom brljama, posvetu slavonskoj rakiji, koja uz kulen i vino čini dio svetog gastronomskog trojstva Slavonije.

Paralelno uz pisanje o vinu, Željko je, zajedno sa suprugom Majom, bivšom novinarkom Vjesnika i Hine, aktivno sudjelovao u pokretanju Humanitarne udruge Srce za Afriku, kako bi pomogli fra Ivici Periću, misionaru iz Lepenice pored Kiseljaka, i njegovim idejama u selu Kivumu u Ruandi. Maja i Željko su, u početku, htjeli se odužiti fra Ivici za pomoć koju im je pružio u organizaciji medenog mjeseca, provedenog upravo u bespućima Ruande i DR Konga u siječnju 2007. godine, pa su mu se nekoliko puta nakon toga vraćali s namjerom da detaljno istraže cijeli njegov misionarski put započet u Ugandi i o tome napišu knjigu. Knjiga Naš čo'ek u Africi, objavljena 2011. godine, izazvala je veliko zanimanje publike, a supružnici Garmaz su cjelokupan prihod od prodaje knjige usmjerili za ostvarenje fra Ivičinih ideja o srednjoj tehničkoj školi u selu koje nije postojalo na karti, a nije imalo ni struke, ni vode. Za te aktivnosti Maja, Željko i fra Ivica su u Hrvatskoj prepoznati kao Ponos Hrvatske, a i u županiji Osječko-baranjskoj dobili su Povelju humanosti.

Maja je, nakon rođenja njihove djece, Grge i Grete, koji su kršteni u Ruandi, shvatila da novinarski posao, dvoje male djece i Udruga koja iz dana u dan zahtijeva sve više angažmana, ne idu zajedno. Nešto je moralo otpasti. Nije htjela okrenuti leđa fra Ivici, koji im je postao poput člana obitelji, kao ni projektima koje su započeli, te je ostavila svoj novinarski posao i u potpunosti se posvetila radu u Humanitarnoj udruzi Srce za Afriku. Zajedno sa suprugom Željkom, aktivno je sudjelovala u još dva knjiška projekta koja su smisao i rad fra Ivice Perića činila dodatno vidljivijim široj javnosti – Fra Vjeko Ćurić, svetac našeg doba i U Africi nije sve crno. Trenutno privode kraju pisanje knjige Naš čo'ek u Africi 2 – Zambija, koja će biti svojevrsni nastavak njihove prve uspješnice o fra Ivici Periću.

U suradnji sa snimateljem Dinom Senčarom, Maja i Željko su snimili i dokumentarni film Naš čo'ek u Africi, koji je nekoliko puta prikazan na Hrvatskoj televiziji u prime timeu.

I tako je priča o jednom medenom mjesecu u bespućima Ruande, postala priča o velikom prijateljstvu, brojim projektima te o vojsci dobrih ljudi koji su se priključili te dali svoj doprinos da ova priča raste iz dana u dan.