Korizma je vrijeme u kojem se čovjek pita čega se može odreći kako bi drugome bilo lakše živjeti. To je vrijeme tišine, odricanja, molitve i djela ljubavi. Vrijeme u kojem se odričemo suvišnoga kako bismo u sebi i oko sebe napravili prostor za Boga i za čovjeka. U Mwakapanduli, u Zambiji, korizma se ne živi kao simbol ili pobožni običaj. Ona se ovdje živi svakoga dana – u prašini, u žeđi, u gladi, u jednostavnosti i u stalnom pitanju: što je doista potrebno da bi čovjek mogao živjeti dostojanstveno?

Svaki dan gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred. No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

U takvim trenucima Kristove riječi iz Evanđelja postaju stvarnost, a ne samo zapisani tekst:
„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“
Ovdje te riječi imaju lice, ime i pogled djeteta koje želi učiti.

Korizma nas poziva da stvarnost gledamo bez uljepšavanja. Bez škole dijete ovdje nema izbora. Bez obrazovanja ostaje zatvoreno u krugu siromaštva iz kojeg se teško izlazi. Najveća nepravda nije siromaštvo samo po sebi, nego uskraćena prilika. Dijete koje ne može učiti, ne može ni sanjati.

Zato je pred nama danas jasan zadatak: izgradnja osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli. To nije samo građevinski projekt, nego čin vjere i odgovornosti. Jer vjera koja se ne pretvori u konkretno djelo ostaje samo riječ. Zemlju imamo. Teren je pripremljen. Projekt je završen. Ono što nedostaje jesu sredstva i ljudi koji su spremni reći: odreći ću se nečega svoga kako bi netko drugi imao budućnost.

Plan je jednostavan i realan. Do početka sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograđivati nove, kako djeca budu rasla. Škola će rasti zajedno s njima – polako, ali sigurno. Kao i sve što ovdje gradimo.

U korizmi često govorimo o postu i odricanju. Ovdje se jasno vidi razlika između onoga čega se mi odričemo i onoga što djeci nedostaje. Nama je post izbor. Njima je uskraćenost stvarnost. Zato korizma ovdje postaje put na kojem se susreću molitva i djelo, tišina i konkretna ljubav.

Ne gradimo školu zato što je to lijepo ili humano. Gradimo je zato što je nužna. Jer dijete koje dobije znanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Na tom putu mi ne činimo nešto „za druge“, nego ispunjavamo ono na što nas Evanđelje poziva.

Ono što danas sanjamo u Mwakapanduli nije nepoznat put. Taj smo put već prošli.

U Ruandi je, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas prate i ovaj projekt, u samo nekoliko godina izraslo nešto što je tada mnogima izgledalo nemoguće. Tamo smo, korak po korak, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko: vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, dva učenička doma, kuhinju s blagovaonicom, dvije školske knjižnice, radionice za praktičnu nastavu, sportsku dvoranu i vanjske sportske terene.

Ni tamo nije sve nastalo odjednom. Gradilo se u etapama, onoliko koliko su sredstva dozvoljavala. Bilo je trenutaka kada se činilo da se neće moći dalje, kada su planovi morali čekati, a radovi stati. No pokazalo se da strpljenje, ustrajnost i vjera često donesu više ploda nego brzina. Svaka nova učionica bila je odgovor na konkretnu potrebu i plod povjerenja koje se gradilo s vremenom.

Sve je započelo jednako skromno – s djecom koja su sjedila na tlu i s pitanjem koje se ponavljalo iz dana u dan: hoće li biti škole i za nas? Danas u Ruandi tisuće djece prolaze kroz učionice koje su nastale iz vjere, strpljenja i zajedništva. Taj je školski centar u Ruandi proglašen uzor-školom i postao mjesto na kojem se ne prenosi samo znanje, nego se odgajaju ljudi.

To iskustvo uči nas jednoj važnoj istini: kada se znanje spoji s vjerom, a molitva s konkretnim djelom, plodovi ne izostaju. Bog od nas ne traži da činimo nemoguće, nego da budemo vjerni u onome što nam je povjereno. A kada ljudi odgovore srcem, i ono što se činilo dalekim – postaje blizu.

Zato s pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli. Ne zato što smo jaki, nego zato što smo već vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika. I zato vjerujemo da će i ovdje, kao i u Ruandi, učionice postati mjesta na kojima se rađa budućnost – tiho, postojano i s pogledom uprtim dalje od samih zidova.

Često kažem da misija nije spašavanje ljudi, nego dijeljenje života s njima. Kada dijeliš njihovu svakodnevicu, tada i Evanđelje postaje vidljivo. Učionica, klupa i knjiga postaju znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

U ovom korizmenom vremenu pozivam vas da razmislite o daru koji traje. Možda o manjoj potrošnji, a većoj solidarnosti. O manje prolaznoga, a više onoga što ostavlja trag. Jer upravo po tim „malim“ djelima ljubavi mjeri se naša vjernost Evanđelju. Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio zida učionice i dio nečijeg djetinjstva.

Korizma nije vrijeme tuge, nego priprave za novi život. Ako zajedno uspijemo izgraditi ovu školu, bit će to znak da odricanje ima smisla, a nada budućnost.

Mir i dobro iz Mwakapandule.