Kad fra Ivicu Perića, misionara u Zambiji, pitaju o razlozima odlaska u Afriku, a bilo je to davno, prije 35 godina, onda ovaj bosanski fratar iz Čubrena, 1097 metara visokog najvišeg brda u Bosni i Hercegovini, ovako odgovori:

- Bog nije kreševski kajmakam da od njega pobjegneš i da se sakriješ u stijene.

Citirajući Ivu Andrića, fra Ivica pojašnjava da „Bog malo drukčije vidi i pamti“.

U stvari, fra Ivica se u dalekoj Africi, koja je u početku bila Uganda pa Ruanda, a zadnjih nekoliko godina Zambija, izborio postati suvremeni sinonim najboljeg što hrvatstvo predstavlja u tuđini – karizmatični dobrotvor koji je svojim humanitarnim i prosvjetiteljskim djelovanjem zaslužio barem poglavlje u velikoj knjizi hrvatske afrikanistike, tik uz istraživače Dragutina Lermana, braću Mirka i Stjepana Seljana ili misionare Bernarda Kohnena, Stjepana Mlakića, Danka Litrića, Vjeku Ćurića, Iliju Barišića, Stojana Zrnu…

Fra Ivica Perić je prvi put na afričko tlo stupio 5. studenoga 1990. godine, kad je na proputovanju u dodijeljenu mu Ugandu prvo zastao u Ruandi, unatoč ratnom stanju, jer je htio održati obećanje fra Vjeki Ćuriću i prvo se njemu javiti. Unatoč svim otkazanim letovima i krvoproliću koje je u svom najgorem obliku počelo zahvaćati tu zemlju.

I to je fra Ivica Perić, dosljedno tvrdoglavi misionar koji niti jedne sekunde ne želi odstupiti od onoga što je zacrtao. S druge strane, da nije bio takav, iza njega ne bi ostali takvi rezultati u Ugandi i Ruandi po kojima je spomen njegova imena postao istoznačnica za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Prepoznat i podržan od bračnog para Garmaz, Željka i Maje, koji su s namjerom da mu se pomogne ispuniti snove, pokrenuli humanitarnu udrugu Srce za Afriku, fra Ivica je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dobio onaj dugo žuđeni medijski i financijski poguranac zbog kojeg danas uporno ponavlja da sve što izgradi u Africi – „dar je hrvatskog naroda“!

A toga nije malo i trebao bi poveći prostor samo za navesti sve škole, ambulante, crkve, dječje vrtiće, učeničke domove, bunare…, koje je fra Ivica izgradio i ostavio svojim župljanima na korištenje.

Naš čo'ek u Africi, kako su ga svojedobno prozvali, ne zadovoljava se lovorikama i pohvalama kojima ga neprestano obasipaju zbog onoga što je napravio, on ide dalje, jer – puno toga je još preostalo za napraviti, gladne treba nahraniti, žedne napojiti, a njegova uloga je, prije svega, naučiti ih kako sami to da naprave.